SVETISLAV BASARA

FAMOZNO: MALI CRNI SLONOVI

Dodajte Kurir u vaš Google izbor
Foto: Kurir
Možda se pitate kako je godine 1957 (1958?) izgledao Pariz, za koji je pesnik komunista u reportaži napisao da se nalazi u poslednjoj fazi raspadanja, da je ogrezao u siromaštvo, izrabljivanje čoveka po čoveku i dekadenciju, kojoj će - ni to pesnik nije propustio da napomene - svetska revolucija uskoro smrsiti konce.

Izvan komunističkih reportaža, Pariz je u realnom svetu izgledao manje-više isto kao što izgleda danas zato što je iz Drugog svetskog rata izašao neoštećen - nijedna pariska zgrada nije bila srušena - siromaštva pak što se tiče, nekog naročitog siromaštva i gladi nije bilo ni za vreme rata, sve ostalo je bilo onoliko puta bolje, uređenije (i bogatije) koliko je to i danas.

To je tome poglavito bilo zato što je u onovremenoj Francuskoj - kao i onoj pre i posle nje - KPF (komunistička partija) bila legalna, parlamentarna stranka, za razliku od SFRJ-ota, u kome su sve partije osim KPJ bile zabranjene.

Kad se komunizam konačno strmopizdio i u Srbiji - uvek naglašavam: silom prilika i protivno volji većine populacije - novoosnovane srbske stranke (u početku njih nekih petstotinak na broju) uzvratile su udarac raspalom KPJ-otu, mnoge od njih ga i dan-danas čereče, a na tom poslu se ističu i vanstranački intelektualci, poput Lompara, od čijih se antikomunističkih filipika Titu i u grobu tresu gaće.

Zašto srbske stranke - kako jednostranačke, tako i višestranačke - uvek vode davno završene bitke i kakve su od toga štete po srbsku istoriju i život, to će biti tema jedne od naših sledećih kolumni, naša današnja tema, tj. pitanje od mnogo miliona svih valuta glasi:
Da li je pesnik i komunista namerno izmišljao i lagao kad je najcrnjim bojama opisivao užase kapitalističkog Pariza? Sad se spremite da padnete na dupe. Uopšte nije ni lagao ni izmišljao. Najpoštenije je pisao o onom što je video, iako se to što je video ni izbliza nije poklapalo sa „stanjem na terenu“.

Ali ako se to što je video nije poklapalo sa stanjem na terenu, savršeno se poklapalo s propisanim viđenjem stvari jedne od najpogubnijih opsesija XX veka - koji, srećom, nije nadživela - komunističkom ideologijom.

Propisano komunističko viđenje stvari funkcionisalo je na istom principu kao zajebantsko navođenje na bezazlenu opsesiju rečenicom „nemoj slučajno da si mislio na male ružičaste slonove“, posle koje se ne može prestati misliti o malim ružičastim slonovima.

Čitava komunistička ideologija se u suštini svodila na ponavljanje rečenice da je kapitalistički zapad leglo malih, crnih, poluraspadnutih slonova, koji s nestrpljenjem čekaju da ih svetska revolucija izbavi iz ralja komunizma. Sledstveno su svi koji su se nahvatavali na smrt lepak komunizma, ako bi se nekim poslom našli na Zapadu, videli beskrajne povorke, malih, crnih, poluraspadnutih, čovekom po čoveku izrabljenih slonova (svih boja).

Pisac hoće da kaže sledeće: čak i ako nismo komunisti, retko kad vidimo stvari onakvima kakve jesu, nego ih vidimo ili onakvima kakve bismo želeli da budu, ili onakvima kako je negde na „na vrhu“ propisano da ih vidimo.